Traditional stuffs

[Sisak]

Traditional Manufacturing of Children’s Wooden Toys in Hrvatsko Zagorje

Wooden children’s toys are recognizable traditional products of Hrvatsko zagorje with a long history.
The method of their production was passed on from generation to generation in some families and has been kept to this day.
There can never be two completely identical toys since each one is handmade. The material used is soft wood from the area, willow, lime, beech and maple that craftsmen hew after drying and then cut and shape it with the help of wooden or cardboard models. In painting they use eco paint and their base colours are usually red, yellow or blue. They paint the toys with floral and geometrical ornaments. Today, about fifty types of toys are made, ranging from various reeds, tamburitzas, animal toys and objects of common use.

[Sisak]

Croatia is an only country where every place has saved its unique lace making technique. Croatia has its traditional Lepoglava bobbin lace, Pag needle lace, Hvar sewn with a needle lace made of agave leaves and “sunny” lace of Sikirevtsi.
The local sailors brought the first copy of agave lace from Tenerife.

The technique and motifs of the sunny lace arrive in Slavonia (east Croatia) from Tenerife. Traditionally, women exclusively produced lace, with a needle lace made of agave leaves and “sunny” lace.

The difference between the lacemaking in European countries and our country lies in its creators. In Europe, lacemaking was in the hands of nuns, bourgeoisie and nobility, while in Croatia it was transferred from them to the hands of rural women in small villages. They have made lace for traditional clothes and furnishings.

"Sunny lace" of region Slavonia:

[Sisak]

Traditional slippers from region Slavonia - počne

[Sisak]

Slavonian hair decoration-souvenir

[Sisak]

ethno hairstyle from region Slavonia, Croatia

[Sisak]

The Busójárás (Hungarian, meaning “Busó-walking”; in Croatian: Pohod bušara) is an annual celebration of the Šokci (Croats) living in region Slavonia and Baranja and in the town of Mohács, Hungary, held at the end of the Carnival season (“Farsang”), ending the day before Ash Wednesday. The celebration features Busós (people wearing traditional masks) and includes folk music, masquerading, parades and dancing.

Busójárás lasts six days, usually during February. It starts on a Thursday, followed by the Kisfarsang (Little Farsang) carnival on Friday, with the biggest celebration, Farsang vasárnap (Farsang Sunday) on the seventh Sunday before Easter Sunday; the celebration then ends with Farsangtemetés (Burial of Farsang) on the following Tuesday (Shrove Tuesday or Mardi Gras).

Locals explain the Carnival with two similar but different legends.
According to the more popular legend, during the Turkish occupation of the territory the people of Mohács fled the town, and lived in the nearby swamps and woods to avoid Ottoman (Turkish) troops. One night, while they were sitting and talking around the fire, an old Šokci man appeared suddenly from nowhere, and said to them, “Don’t be afraid: your lives will soon turn to good, and you’ll return to your homes. Against that time, prepare for the battle, carve various weapons and scary masks for yourselves, and wait for a stormy night when a masked knight will come to you.
” He disappeared as suddenly as he had come. The refugees followed his orders, and some days later, on a stormy night, the knight arrived. He ordered them to put on their masks and go back to Mohács, making as much noise as possible. They followed his lead. The Turks were so frightened by the noise, the masks, and the storm in the night, that they thought demons were attacking them; and they ran away from the town before sunrise.

In the older, less popular story, the busós are scaring away not the Turks but Winter itself.

In any case, the locals have celebrated the Busójárás in early February every year.

Malo više o Bušarima na hrvatskom:
O pokladnim običajima baranjskih Šokaca objavljeno je dosta etnoloških i folklorističkih radova. Iz njih saznajemo o velikoj rasprostranjenosti i raznovrsnosti tih običaja i možemo zaključiti da su se kontinuirano održavali do najnovijih vremena. Zamrli su jedino za vrijeme Domovinskog rata, ali su, kao rijetko koji godišnji običaj, lako obnovljeni odmah nakon povratka Hrvata i reintegracije Baranje, zauzevši ponovo svoje mjesto u životu baranjskog čovjeka. Najnovija istraživanja potvrđuju da Baranjci i danas rado održavaju običaj buša smatrajući ga gotovo simbolom kulturnog i nacionalnog identiteta.
Uz ostale razine običaja, burne sadržaje i manifestacije, jednako je zanimljiv i raznovrstan karakterističan način prerušavanja i maskiranja u pokladnom razdoblju. Pokladni se likovi, obzirom na pokladno razdoblje kojem pripadaju, životnu dob sudionika i način na koji su prerušeni, mogu podijeliti u nekoliko skupina: male fašange ili male buše, lipe (lipi), lijepe buše i strašne (strašni) buše, a za sve ostale koji ne pripadaju ni jednima, ni drugima rabi se jednostavno naziv buše. Različito se prerušava i maskira u podravskom i podunavskom dijelu Baranje. Evidentna je sličnost u običajima, pa tako i maskiranju i prerušavanju, Hrvata Šokaca u mađarskom i hrvatskom dijelu Baranje. Šokačka sela Kašad i Semartin na mađarskoj strani pripadaju podravskoj skupini i gotovo nema razlike u običajima. Grad Mohač, poznat po izrađivačima drvenih maski, raznovrsnim pokladnim običajima i folklornoj manifestaciji busojaras, značajno je utjecao na pokladne običaje Hrvata u cijeloj Baranji.

Ulice
Običaj paljenja ulica održavao se samo u podunavskim selima. Od Svijećnice do zadnjeg dana poklada uvečer su se na seoskim raskršćima uz pjesmu palile vatre koje su momci preskakivali. Za tu se prigodu nije maskiralo, ali se nije izlazilo u svagdanjem ruhu, već malo opravnijem. Momci su se oblačili što laganije – lače i košulju bez prosluka da lakše preskoče vatru.
Male fašange
U male fašange (Torjanci) ili male buše (Duboševica) spremala su se djeca stara sedam, osam godina. Ophodila su selom na male poklade - u nedjelju tjedan dana prije velikih (Torjanci, Baranjsko Petrovo Selo), u četvrtak prije velikih fašangi (Topolje, Duboševica) ili na fašanski ponediljak (Gajić, Draž).
U Torjancima (Hrvatska, podravski dio Baranje) djeca budu spremita naopako, nagrdu se. Obuku staru odjeću, prevrnu je naopako, okrenu stražnje pole sprijeda, a pregače pripašu straga. Mogu biti u odjeći svoga spola, ali se najčešće djevojčice preobuku u muško, a dječaci u žensko ruho. Ruke nagarave, lica zastru krpama na kojima prorežu otvore za oči i usta i nacrtaju obraze i noseve. Na glave metnu velike šubare ili korpice za kruh zamotaju maramama. Nose košarke za jaja i drvene ražnjeve na koje im domaćini nataknu kolačiće i slaninu.
U Duboševici (Hrvatska, podunavski dio Baranje) male su se buše sprimale u lipo, ali u najrazličitijim kombinacijama. Nosile su odjeću svojeg ili suprotnog spola, finije (ali ne najsvečanije) rubine vezenke, šlingovane ili mašlijare koje su se sa strane zaprezale, podizale ako je bilo blato. Djeca su lica zastirala koprenima urešenim različitim načinjom, a glave pokrivala maramkama ili bogato nakićenim šubarama šepama. U rukama su nosila košarice za jaja i izrezbarene šibe za obranu od onih koji bi htjeli podići kopren s lica. Uz lipe išla je i pokoja strašna buša.
Lipe buše
U lipe buše spremale su se djevojke, momci, mlade žene i muškarci, a njima se znao potajno pridružiti i pokoji stariji (6). Ophodile su selom sva tri dana poklada (Torjanci), odnosno samo na fašanski ponediljak i utorak u podunavskim selima.
U Torjancima lipe buše oblače svoje ili ruho suprotnog spola, ali se uvik opravu lipo. Obuku najsvečanije ruho, a pojedine odjevne dijelove, uključujući i oglavlja, usklade prema strogim tradicijskim propisima. Lica narumene i pokriju providnim maramama od tila kopranima. Koje nose mušku odjeću, šešire obilato nakite dijelovima ženskog oglavlja podmitaljkama i dronjcima. Lipe buše nisu nosile vuneno ruho, spremale su se u sve vrste svečanih rubina brižno ih čuvajući od blata, ali su vjerojatno upravo zbog toga najradije odijevale svilene ili baršunske suknje, odnosno lače, a umjesto papuča cipele ili čizme. U lipe buše spadaju i konjanici – muškarci koji su u skupinama jahali selom. U rukama su nosili sablje, a bili su odjeveni u najsvečanije ruho – svilene košulje, lače šikovima i čizme. Lice nisu uvijek zastirali maramama kopranima.
U Donjem Semartinu (Mađarska) običaj lijepih buša održavao se do 1953. godine. Kao i u podravskim selima na hrvatskoj strani, djevojke su ophodile odjevene u svečane rubine, a pratili su ih prosjaci - momci kostimirani u poderanu staru odjeću. Glumeći pokladne svatove, najmirniju su djevojku odijevale kao snašu zavivši joj glavu kapicom, a ostale, vedrije naravi, kostimirale u đuvegiju i ostale svatovske odličnike.
U Duboševici su lipe buše oblačile ruvo sa tavana - bolje rubine, pa čak i mašlijare, sačuvane od prijašnjih generacija, a ne novoizrađeno najfinije misno ruho. Nasuprot strogo propisanom tradicijskom načinu odijevanja, sprimaju se ko na fašange - dijelovi odjeće istoga ili suprotnog spola slagali su se u svim mogućim kombinacijama. Mašti se davalo na volju, bilo je važno biti zapažen, zanimljiv, a ostati neprepoznat. Stoga se nije ni prerušavalo u vlastitoj kući, a narumenjeno lice obavezno se pokrivalo maramom koprenomi. Lipe su buše često svojom baranjskom odjećom oponašale sličan način odijevanja mohačkih Šokaca ili bi se kostimirale u ruho bačkih Šokica, koje je ženidbenim vezama dolazilo u selo.
Strašne buše
U strašne buše spremali su se samo muškarci, najčešće stariji momci i veseljaci. Pratili su povorku lipih buša. Njihov je izgled posvuda u Baranji bio sličan. Bijele gaće oplatnjare od grubog domaćeg tkanja napunili bi slamom, stegnuli obojcima i opancima kajišarima, a na tijelo bi navukli velike kožuve izvrnuvši runo prema van. Poneki su bili u čohanim kabanicama srdomama. Opasali bi se remenjem, lancima ili užima od rogoza na koje bi povješali zvonca klepke. Glavu bi pokrili velikim izvrnutim šubarama. Lice je bilo zakrabuljeno krpama od domaćeg platna s iscrtanim životinjskim izrazom lica, a u podunavskim selima koristila se i drvena obrazina s drvenim ili životinjskim rogovima bušalo, larfa. U rukama bi nosili drvene sablje, štapove ćule, vile, kastrole, škrebetala ili kravlje rogove, a oko vrata vijence crvene paprike ili bijelog luka. Među strašnim bušama se pojavljuju i specifični likovi bez nekog posebnog naziva – čovjek oblijepljen perjem po licu ili opleten slamom po čitavom tijelu. U Torjancima su i strašni buše znali jahati na konjima.


Ostali pokladni likovi
Različiti likovi koji se pojavljuju u pokladnim ophodima, a nisu ni lipi, ni strašni, nazivaju se jednostavno buše. Oni na karikiran način prikazuju likove iz svakodnevnog života – žandare, trgovce, Ciganku s djetetom, biskupa, popa, vraga, medvjeda na lancu itd. Često su skupine buša zbijale šale glumeći svatove, porod, pogreb, cigansku čardu, vojsku, žandare i lopove. Pritom se na maštovit način rabio prikladan postojeći tradicijski odjevni inventar. Likovi, koji su izvodili različite opscene radnje, nosili su među nogama zvonca, podizali rubine i pokazivali genitalije.

Pokladno maskiranje danas
Vrijeme je u baranjska sela donijelo neminovne promjene u način prerušavanja i maskiranja pokladnih ophodara. Kada više nije bila u svakodnevnoj uporabi, narodna je nošnja izgleda postala kostimom lipih buša. No, tada se počinju upotrebljavati najsvečaniji komadi ruha složeni prema standardnim tradicijskim pravilima. U Duboševici je 1967. godine mjesno kulturno-umjetničko društvo čak upriličilo izbor najljepše nošnje. Skupinu lijepih buša u Donjem Semartinu 1953. je godine umjesto gajdaša pratio harmonikaš. Male buše danas budu kostimirane kao i djeca u gradu.
Istraživanja 1999. i 2000. godine u Duboševici i Baranjskom Petrovom Selu potvrđuju da su se u baranjskim pokladnim običajima sačuvali mnogi arhaični tradicijski elementi (strašni buše u kožuvima i larfama, lipe buše, likovi bačkih Šokica), neki su samo dobili novu ratnu i poratnu ikonografiju, a u pojedinima prepoznajemo pokladne tradicije pridošle iz drugih sredina (spaljivanje lutke karnevala).

[Sisak]

The Legends Of Morčići ("Little Moors")

Legends about the "Little Moors" arose from the need explain the origin of a piece of valuable jewelry, unusual in this area -- the face of a black man in a turban.

One legend that explains the origin of the "Little Moors" comes from the 16th century:

"The Turks were at Grobničko Polje. In the city there was fear because from the Turks nothing good could be expected - only pillage and arson. For a long time already there had been news of their attacks in our vicinity, about bloody battles around Senj, in Perušić... All of the men were on the tower. They were stoutly resisting the attacks, [their] strength was less, but sailors from out of nowhere. Women and children were closed up in their houses, praying for salvation, [when] the hand of God directed an arrow shot from the hand of the noble Zrinski to strike the temple of the Turkish pasha. Seeing that their leader was dead, the Turks fled the field. Meanwhile, heaven also answered the prayers of the women of Rijeka, and [it] was opened and buried the Turks with stones. On the field all that was left was a discarded white Turkish turban. As a commemoration of that victory, the men of Rijeka had their women make earrings that looked like a "little moor."

Another legend that comes from Pelješac and which places the appearance of the "little moor" later, is told in this way:

"An Italian contessa had a black servant girl whom she loved very much. She granted the girl her freedom, and as a memento of her, she had earring made with the girl's image. So appeared "the little moors."

[Sisak]

Slike, pozadine...

[Didriksson]

Wool mittens with traditional Latvian ornaments.






I've been wearing them since I remember myself, because I had a great grandmother who could knit them for me, but I also remember that some while ago it wasn't considered as 'trendy' to wear such traditional gloves/mittens, though lately I've observed some positive changes. Previously they were made at home, by grandmothers, aunts, moms, but now you can actually see people selling them and who would have thought that this will turn out into a business.
Anyway, I really like them and I still have a pair left from my great grandmother.

p.s. I really hope that one day I'll learn how to knit them.

[Sisak]

I started this thread as a dedicated to Croatian culture but people from other countries could post here too. Thread title isn't Croatian culture.