Old famous Bosniak families

[Hurrem sultana]

KULENOVIĆI - POTOMCI KULINA BANA


Porodica glasovitih begova Kulenovića vodi porijeklo od Kulina bana, a do nedavno jedan od članova čuvao je kao amanet starodrevni obiteljski barjak.

Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stalešu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek isticali. Malo je poznato da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio 'svojim hrvatskim jezikom'" (dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992).

U Redovnici etnologa Koste Hermana iz 1889. godine navedeno je da je 1442. godine Mihajlo Kulin primio islam i dobio ime Hidajet, te da mu se 1803. godine rodio sin po imenu Halil-paša, te da od njih teče lslamska loza Kulenovića.
Po vakufima mnoga mjesta u ovim zemljama dobila su svoja imena kao: Kulen-Vakuf, Varcar-Vakuf, Skender-Vakuf, Gornji Vakuf, Donji Vakuf i mnogi drugi. Varcar-Vakuf zvao se je prije Varcarevo. Skender-Vakuf dobio je svoje ime od Skender-bega, a Kulen-Vakuf od begova Kulenovića itd, tvrdi Antun Hangi u djelu “Život i običaji Muslimana”.

Po svom teritorijalnom opsegu, ali i geostrateškom značaju, jedna od najvećih i najznačajnijih kapetanija Bosanskog ejaleta bila je Stara Ostrovica. U XVIII stoljeću njeni kapetani bili su iz porodice Kulenović. Prvi poznati kapetan iz ove porodice bio je Salih-aga. Njegov ugled i uticaj bio je izuzetno veliki u prvim decenijama iza Karlovačkog mirovnog ugovora. On je u periodu između 1699. i 1722. godine obavljao dužnost ne samo ostrovičkog kapetana, nego i zadarskog emina (1707. godine).

U jednoj od brojnih bitaka protiv perzijske vojske poginuo je kod Hamadana 1744 . godine Salih-aga i sin mu Mahmut-paša, a po drugoj verziji Salih-pašu je pogubio Abdulah-paša Muhsinović. Sigurno je, međutim, da se mezar Salih-paše nalazi u greblju uz Hasa-aginu džamiju u Travniku i da na njegovom uzglavnom nišanu (na turskom jeziku) piše: "Ovo je grob Salih-paše Kulenovića, neka je na njega božja milost, a živima neka je dug život. Vlasnik ovog groba, Salih-paša, umro je mučkeničkom smrću godine 1134, tj. između 22.X.1721-11.X.1722.
Kulenović su u prvoj polovini XVIII stoljeća najviše doprinijeli izgradnji Džisri Kebira (Kulen Vakufa), Havale i palanke Čovka. Također su inicirali i brojne druge građevinske radove. To je doprinijelo proširenju i uvećanju Stare Ostrovice i Orašca. Njihov veliki doprinos bio je i u podizanju brojnih kuća, najviše u ruralnim područjima, te podizanju četiri džamije u Staroj Ostrovici, Džisri Kebiru, Havali i Oracu, koje su se prozvale imenom tadašnjeg sultana Ahmeda III.
Među istaknutijim ličnostima i ujedno ostrožačkim kapetanima iz porodice Kulenović bio je hadži Ibrahim-beg. On je dužnost ostrožačkog kapetana obavljao od 1783. do 1792. godine. U novom austrijsko-osmanskom ratu 1788-1791. godine uspješno je odbranio ovaj dio Krajine. Naslijedio ga je Mehmed-beg, u narodu poznatiji pod imenom Kulin-kapetan. On će kapetansku dužnost obavljati do 1806. godine. Ove ličnosti, koje su pripadale vodećim vojnim zapovjednicima, ne samo Bosanske krajine nego i Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću, zaslužuju da se temeljitije istraže i da im se da ono mjesto koje im pripada u historiji ove zemlje.

U novijoj historiji jedan od poznatijih Kulenovića bio je akademski slikar Hakija (1905-1987) koji je poznat i kao potpredsjednik Saveza likovnih pedagoga Jugoslavije i profesor Više pedagoške škole Sarajevo. Nakon studija slikarstva u Beogradu i Parizu, on je započeo svoje slikarstvo tridesetih godina prošlog stoljeća u Šapcu a poslije Drugog svjetskog rata u Sarajevu. Kao lijevo orijentisani intelektualac u svojim slikama predstavljao je likove kojim je ukazivao na život običnih a na svoj način dostojanstvenih ljudi. S istom sviješću o odgovornosti umjetnika za vrijeme u kojem živi, slikao je motive obnove i izgradnje zemlje, omladinske radne akcije, izgradnju velikih hidroelektrana i pruga. Tokom cijelog svog stvaralačkog vijeka privlačio ga je bosanski i mediteranski krajolik, a ostavio je i nekoliko lijepih veduta Sarajeva i portreta.
(Prema tekstu Enesa Pelidije “O bošnjačkoj eliti XVIII stoljeća” i portalu Kulenoviccollection.se)

[Hurrem sultana]

IBRAHIMPAŠIĆI - VELIKI ZEMLJOPOSJEDNICI, GRADONAČELNICI, INTELEKTUALCI...


U pisanim dokumentima prezime Ibrahimpašić se prvi put spominje 1696. godine u pismu sačuvanom u Arhivu grada Zadra (pod brojem F.CXXXIII), što ga je providuru ovog grada poslao tatar Mustaj-beg Idriskapetanović, kapetan bihaćki. On moli zadarskog providura da iz zatvora pusti Muhamed-bega Ibrahimpašića.
Fotos: Jedna od bihaćkih porodica Ibrahimpašić s početka 20. stoljeća

Prezime Ibrahimpašić je nastalo od imena izvjesnog Ibrahim-paše a dodavanjem sufiksa ić na ime njegovi potomci su dobili prezime. Ko je bio Ibrahim-paša i kada je živio, nije istraženo. Zna se, međutim, da je rodonačelnik Ibrahimpašića i njihov duhovni vođa Hasan-paša Ibrahimpašić, a kolijevka ovog roda je naselje Bjelaj kod Bosanskog Petrovca, gdje se u vrijeme Osmanske vladavine Bosnom iz Turske doselio njihov prvi predak.

Do ovih i još drugih važnih podataka o ovom rodu došao je predanim istraživanjem jedan njegov član – rahmetli Fikret Fićo Ibrahimpašić, poznati muzeolog. On tvrdi da je njegov predak Hasan-paša u svojoj vojničkoj krijeri najveće domete dostigao na položaju zapovjednika Požečkog pašaluka, ali i kao bihaćki kapetan 1769. godine. Da je Hasan-paša bio dobar vojskovođa ilustruje činjenica da su mu se divile i turske vojskovođe, povjerivši mu najznačajnije dužnosti u prostranoj Slavoniji. Osim ovog vojskovođe, Ibrahimpašići su kroz historiju dali dosta poznatih kapetana, ali i gradonačelnika, državnih službenika i sl. Posjede su imali ne samo oko Bihaća, nego i u Lici i Dalmaciji.

Ova plemička porodica, lojalna Porti, svoj maksimum dostigla je pred bitku Turaka pod Bečom (1683. godine), da bi otada počela gubiti moć, te su kasnije svoja imanja sveli na krajiški prostor. Odatle su se Ibrahimpašići postepeno selili po Bosni, te ih danas ima u Sarajevu, Zenici i u još nekim mjestima. Tako historičar Milan Karanović piše da je početkom 19. stoljeća u bihaćkom naselju Ripač bilo 19 kuća ovog roda, a Fikret Fićo Ibrahimpašić navodi da je 1920. godine u Zenici živjelo šest porodica ovog roda, koje su naslijedile velika imanja. Iz Zenice poslije Drugog svjetskog rata šire se u Sarajevo i Banjaluku.

U posljednja dva stoljeća Ibrahimpašići su s ponosom održavali svoj društveni i imovinski status, te su svojim nasljednicima osigurali školovanje ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Evropi. Statističari su utvrdili da u našoj državi i u svijetu danas živi oko 250 muških potomaka ovog roda i da mnogi od njih obavljaju veoma važne društvene funkacije.

Pored već pomenutog muzeologa Fikreta Fiće (poznatog po svom specifičnom potpisu što graniči sa kaligrafijom), koji je krajem prošlog stoljeća bio direktor Muzeja u Zenici, njegova dva sina (Zlatan i Mirza) u Sarajevu su poznati intelektualci. Od ostalih poznatih Ibrahimpašića su: Hasan, pravnik i nekadašnji sudija Vrhovnog suda BiH; zatim Ibrahim i Hasan, poljoprivrednik i načelnik, čiji je unuk Adem većinski vlasnik Bihaćke pivovare; potom Muhamed koji je između dva svjetska rata bio veleposjednik, bankar i dobrotvot i jedan je od osnivača „Gajreta“ u Bihaću 1905. godine; Abdulah je bio veleposjednik ali i poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije (1918-1945). Njegovi sinovi su: Predrag, advokat i Nenad, gradonačelnik Bihaća (1992-1993). U nešto daljoj prošlosti veliku ulogu u gradu imao je Husein-beg gradonačelnik Biahaća (1941. godine), a njegovi sinovi i unuci poznati su bihaćki intelektualci. Od revolucionara narod pamti Mahmuta Mašu koji je u Bihaću, sa još nekoliko rodoljuba, organizovao veliki otpor fašizmu na početku Drugog svjetskog rata.

Rod Ibrahimpašića, kako u knjizi „Stare bihaćke porodice“ piše Nikola Radić, stupao je u bračne veze sa istaknutim bihaćkim porodicama, kao što su: Biščevići, Dupanovići, Jusufhadžići, Filipovići, Kulenovići i drugi te su danas s njima u rodbinskim vezama. Pretpostavlja se da danas u Bihaću i njegovoj okolini živi oko 50 članova ovog roda.

R. Č.

[Hurrem sultana]

Some of you might know him from the serial Suleyman :D

NASUH MATRAKČI NASLAVNIJI BOŠNJAK
21. 11. 2012.


U neposrednoj blizini Zavičajnog muzeja u Visokom postoji jedna ulica na L, što se pruža iza kina i spaja s ulicom Zečevića. Već 17 godina zove se Matrakčijina ulica. Rijetki su oni koji znaju da je taj sokak nazvan po jednom od najvećih naučnika i umjetnika s kraja 15. i početka 16. stoljeća, koji je rođen u Visokom, a živio je i stvarao u Turskoj, u doba najvećeg uspona Osmanskog carstva. Zvao se Nasuh Karađoz bin Abdulah el-Bosnavi.

Bio je poznatiji pod imenom Nasuh Matrakči. Podaci do kojih smo došli, govore da je nadimak Matrakči dobio nakon što je stvorio takmičarsku igru sa palicom pod nazivom "Matrak", što na turskom znači neprocjenjiva i nevjerovatna. Ne zna se tačna godina Matrakčijevog rođenja, ali se zna da je 1481. godine pohađao Enderun školu za genijalce, u koju je išao i sultan Sulejman Veličanstveni, poznat i kao Kanuni (Zakonodavac). U Tursku je stigao nakon što je regrutiran u osmansku vojsku.

Šira bh. javnost tek pola milenija poslije ima priliku da "upozna" Nasuha Matrakčija u megapopularnoj seriji "Sulejman Veličanstveni". Tumači ga turski glumac Fatih Al. No, za razliku od stvarnog života, u kojem je Matrakči ostavio ogroman doprinos matematici, historiji, geografiji te umjetnosti, u ovoj seriji, barem u do sada prikazanim sezonama u Bosni i Hercegovini, on se pojavljuje kao pomalo izgubljena i zbunjena ličnost. Na pravi trag o ovom izuzetnom čovjeku naveo nas je naš poznati književnik Zilhad Ključanin. U razgovoru za "Avaz" Ključanin kaže da još istražuje detalje o Matrakčiju, koje namjerava ovjekovječiti u svojoj budućoj knjizi.

- Čuo sam za Matrakčija od Fehima Nametka u njegovoj knjizi o divanskoj poeziji, a poznato mi je da je pisao i ljetopise, slikao je, bavio se kaligrafijom, bio je istaknuti minijaturista. Ukratko, bio je svestrana ličnost, evropski homouniverzalis. Moj sljedeći roman bit će baš o Matrakčiju - najavljuje Ključanin.

U šetnju Matrakčijinom ulicom poveo nas je Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja u Visokom. Nažalost, ni Muzej nema detaljnije podatke o Matrakčiju, njegovoj porodici i eventualnim potomcima. Nije poznato ni da danas neko od Karađoza živi u Visokom. Za razliku od serije koja se zdušno bavi i Matrakčijevim privatnim životom, prikazujući ga kao čovjeka zaljubljive prirode i mekog srca, historija malo poznaje njegov privatni život.

- Zna se da se Matrakčijev otac zvao Abdulah i pretpostavlja se da je imao timare (posjede, op. a.) kod Jošanice između Sarajeva i Visokog. Inače, u našoj javnosti, čak i u stručnim i naučnim krugovima, Matrakči je poznat veoma malom broju ljudi. S druge strane, njegovi lik i djelo izučavaju se u školama u Turskoj, a spominju ga i sve svjetske enciklopedije, naročito historije umjetnosti. Mislim da je Matrakčiju odavno bilo mjesto i u našim udžbenicima - govori Hodović, sa ponosom dodajući da su Visočani, ipak, prepoznali Matrakčijevu vrijednost dajući - Sada, kada je Matrakči "ušao" među narod i kada se za njega zna, mislim da bi Općina Visoko trebala ustanoviti neku nagradu iz umjetnosti, prirodnih nauka ili poezije koja bi nosila njegovo ime - kaže Hodović te dodaje da će i Zavičajni muzej u knjizi "Stare visočke porodice", na kojoj se već duži period radi, posvetiti posebno poglavlje Matrakčiju.

Matrakči je uvršten i u izbor najuglednijih Bošnjaka koje je pod nazivom "Bošnjačkih 500" prije nekoliko godina uradio Rijaset Islamske zajednice u BiH. No, sve su to javnosti manje poznate činjenice, za razliku od Turske, gdje je Matrakčijevo ime i danas cijenjeno i poštovano, baš kao i prije više od pet stoljeća. Nasuh Karađoz bin Abdulah el-Bosnavi umro je 28. aprila 1564. godine u Istanbulu.

Matrakči se školovao i u Egiptu, gdje je 1520. pohađao napredne studije iz oblasti vojnih nauka. Dekretom iz 1529. sultana Sulejmana proglašen je u glavnog vezira njegovog doba u sferi umjetnosti ratovanja i metodama korištenja koplja. Kopirao je taj dekret u svoju knjigu "Umdat al-Hussab". Ostalo je zabilježeno da je na proslavi povodom sunećenja Mustafe, Mehmeda i Selima, sinova sultana Sulejmana Veličanstvenog na Sultanahmed Atmejsanu 21. juna 1529. demonstrirao svoj talent kao mašinski konstruktor, kada je konstruirao pokretnu tvrđavu napravljenu od papira, prema kojoj su poslije pravljene sultanove utvrde.