0
Thumbs Up |
Received: 9,737 Given: 8,694 |
Thumbs Up |
Received: 2,388 Given: 2,630 |
Thumbs Up |
Received: 87 Given: 0 |
Well, i am not saying that the people lived in illyria 2000 years ago has been disappeared. I am sure some of their descendants are living in the world today but what i am saying is, it`s not possible to know who they are.
But adhering the so-called people of illyria to any nation in 21st century is a joke. I mean, if anyone claims that Serbians or Albanians are the children of illyrians, then i am the true blood Sumerian and Balkan gypsies are the descendants of King Tutankhamon !!!
Any objections?
Thumbs Up |
Received: 2,388 Given: 2,630 |
Thumbs Up |
Received: 60 Given: 2 |
Thumbs Up |
Received: 2,388 Given: 2,630 |
Thumbs Up |
Received: 9,737 Given: 8,694 |
Thumbs Up |
Received: 23 Given: 5 |
Thesis that Albanians are Illyrians are purely politicaly insipired with a geopolitical background for making greater Albania .
Thumbs Up |
Received: 87 Given: 0 |
I don't care even if Stephan Hawking says that Albanians are illyrians, show me a piece of paper from antique illyria written with Albanian like language, otherwise fck off, both you and your respected scholars.
No one knows who the fck illyrians was, it wasn't even a group of people, it was just a name of a region.
While the oldest piece of an Albanian writing was only from 15-16th century, i have no idea how come you guys claim a connection with antique era. This is just a stupid attempt of antiquization, a phenomenon which became famous after the philhellenes of renaissance.
Thumbs Up |
Received: 23 Given: 5 |
Illyrians were different tribes of Paleo-Europeans pre-Roman tribes living here .
Its just a territorial name not a tribal deriving from a name for Roman province of Illyricum .
U SANU je održan skup “Metodološki problem istraživanja porekla Albanaca”, na kome je pitanje autohtonosti naroda na Balkanu razmotreno multidisciplinarno sa gledišta istorije, filozofije, istorije, sociologije, arheologije, lingvistike, fizičko-tehničkih nauka i genetike. O poreklu Albanaca diskutovalo je više akademika, profesora i poznatih srpskih istraživača, među kojima su: Mihajlo Marković, Đorđe Janković, Mihailo Stanišić, Nikola Žutić, Dragoljub Antić... Od radova izloženih na ovom skupu u integralnoj verziji, koji sa svih aspekata razbijaju postojeću mitomaniju o autohtonosti Albanaca i doseljavanju Srba na Balkan u 7. veku, izdavačka kuća “Pešić i sinovi” objavila je knjigu pod nazivom “Albanci – lažni Iliri”, dopunjenu starim mapama i najnovijim naučnim rezultatima iz pomenutih oblasti.
Okoštala i prevaziđena zvanična istorija
Ono što međutim, najviše privlači pažnju ne samo skupa, već i knjige, jeste slobodan pristup ovoj temi oslobođen od dnevno-političkih smicalica, a pre svega od okoštale i prevaziđene zvanične istorije. Primera radi, naši đaci još u 6. razredu osnovne škole u svojim uxbenicima za istoriju, autora Radeta Mihaljčića, u poglavlju: “Albanci u srednjem veku” ne samo da mogu pročitati, već moraju i naučiti kako “Albanci vode poreklo od starosedelaca na Balkanskom poluostrvu, najverovatnije Ilira, romanizovanih u manjoj meri”.
Ništa manje pogubna nije ni informacija izdata u Enciklopediji Britanika, u izdanju “Politike”, koju je priredio doskorašnji glavni urednik tog lista Milan Mišić, a štampala “Narodna knjiga”, gde na str. 27. piše: “Albanci su potomci Ilira, starog indoevropskog naroda koji je živeo u srednjoj Evropi i koji se početkom gvozdenog doba preselio na jug (v. ILIRIJA). Pripadnici Gega skrasili su se na severu, a pripadnici Toska na jugu, zajedno sa grčkim kolonizatorima. Ovo područje je u 1. veku pre naše ere potpalo pod rimsku vlast; posle 395. administrativno je povezano s Konstantinopoljem”.
Jedan od organizatora skupa o Albancima, akademik Mihajlo Marković, u svom uvodnom referatu odredio je suštinu ovog problema: “Nažalost, na Balkanu, a posebno na Kosovu i Metohiji prilike nisu normalne, a albanska nacija sa zakašnjenjem od dva veka vodi borbu za svoje nacionalno ujedinjenje i pritom koristi sva raspoloživa ideološka sredstva. Jedno od njih je insistiranje na ideološkom projektu “Prizrenske lige” iz 1878. godine o stvaranju Velike Albanije”. Po njemu, država albanskog naroda treba da uključi, osim Albanije, i istočnu Crnu Goru, Zapadnu Makedoniju, Kosovo i Metohiju, Južnu Srbiju i Severnu Grčku.
Drugi, još ambiciozniji projekat jeste identifikacija s Ilirima i zaposedanje svih teritorija na kojima su nekada živeli Iliri. U toj situaciji pitanje porekla nije naučno, već ideološko. Drugim rečima, ne traga se za istinom, za valjano proverenim činjenicama, za dobro dokumentovanim i obrazloženim objašnjenjima, za teorijama koje su u skladu sa celinom već utvrđenih znanja iz datih oblasti. Umesto toga, projektuje se teorija, čiji je osnovni cilj da zadovolji određeni posebni egoistički interes, izmišljaju se i falsifikuju podaci, koji takve teorije potvrđuju.
U slučaju koji razmatramo, interes koji usmerava takozvana istraživanja albanskih istoričara, ideologa i političara, jeste opravdanje već izvršene, kao i planirane buduće otimačine i prisvajanja tuđih teritorija. Kad tvrde da vode poreklo od Ilira, oni smatraju da imaju pravo da svojataju one oblasti u kojima su Iliri živeli. Oni znaju da takvo “istorijsko pravo” nije dovoljno za legitimno raspolaganje nekom teritorijom. Ali oni se s pravom nadaju da ono doprinosi moralnoj težini njihovih pretenzija. Oni su, navodno, starosedeoci Balkana, koji su u miru živeli na svojoj zemlji. A onda su iz nekih tuđih prostora došli nasilnici i oteli im zemlju. Pošto sila ne može postati pravo, oni skromno traže da im se njihova zemlja vrati i da im se prizna suverenost na onom delu koji su već uspeli da povrate.
Ovu tezu o ilirskom poreklu Albanaca prvi je postavio nemački istoričar Tunman 1774. godine. Ona je zatim obnovljena u Beču u drugoj polovini 19. veka.
Kakvi dokazi postoje da između Albanaca i Ilira (ili Dardanaca, po kasnijoj Rugovinoj korekciji) postoji bilo kakva genetska veza?
Nikakvi!
Manipulisanja arheološkim činjenicama
Nema nikakvih istorijskih zapisa o boravku Albanaca na Balkanu sve do 11. veka. Nema arheoloških indicija o njihovom prisustvu. Svi albanski toponimi potiču iz kasnog srednjeg veka i vezani su isključivo za oblasti južno od Kosova i Metohije. Po svojim strukturalnim odlikama, albanski jezik nema gotovo ničeg zajedničkog sa ilirskim.
I zaista, suvisloj konstataciji akademika Mihajlovića pridružiće se u knjizi “Albanci – lažni Iliri” i proučavanja ostalih autora, pre svega prof. arheologije Đorđa Jankovića, koji piše da se u slučaju savremenih Albanaca, “šta god se pod tim etnonimom podrazumevalo, u proučavanju njihovog porekla, pošlo sa namerom da se u više faza dokaže željeno, tj. da se pokaže da Slovenima (odnosno pravoslavnim Srbima) nije mesto na Jadranu, i zbog toga se dokazuje da su tu oduvek živeli Albanci. Za postizanje tog cilja iskorišćena je i arheologija. Prvo je trebalo dokazati da su Albanci potomci Ilira, a potom da su i potomci Dardanaca, što pretpostavlja i narednu fazu, u kojoj će biti samo potomci Dardanaca, a koji se upadljivo razlikuju od Ilira. Za dokazivanje tih teza koristi se filološka građa, istorijski podaci i arheološka građa, pogrešno i lažno protumačeni. Da bi se arheologijom dokazao kontinuitet, iskorišćena je Komani Kroja kultura, navodna veza između Ilira i savremenih Albanaca... Time se otkriva metod manipulisanja arheološkim činjenicama – bira se šta će biti iskopavano, biraju se informacije koje će biti objavljene, a to su one koje se mogu iskoristiti za političke svrhe, dok se ostale sakrivaju... Za sada je skoro nemoguće proučavati prošlost Albanaca arheološkim metodama, jer gotovo da nema takvih podataka o njima. To nije neobično, zato što su današnji Albanci mešavina različitih etničkih komponenti, odnosno različitih kultura. Oni koji su dali ime ovoj novoj naciji, zabeleženi su prvi put tek u 11. veku, pod etnonimima Albani i Arbani. Oni su bili doseljeni stočari i zato su arheološki teško prepoznatljivi – nisu poznati po trajnim naseljima ni zanatskoj proizvodnji, trebalo bi tražiti njihova groblja u planinskim predelima. Stočari ranijih epoha, kao hunobugari ili ugarsko pleme, nisu zabeleženi po sopstvenoj grnčarskoj proizvodnji, koja je najčešći arheološki nalaz u naseljima, već po grobljima i grobnom inventaru, kojima se mogu pratiti njihove seobe izvan matičnog prostora. Pisani izvori i jezik ukazuju na raznorodno poreklo albanskih plemena, među kojima ishodište najznačajnijih Arbana (Šiptara) i Mirdita – Mardaita treba tražiti u prednjoj Aziji, od Kavkaza do Sirije. Za sada postoji samo jedan arheološki nalaz na području Albanije, koji odudara od opštih slovenskih osobina jugoistočne Evrope i upućuje na azijsko poreklo.... Okolnost da su ti grobovi ukopani u tumule iz Bronzanog doba, iskorišćena je da se dokazuje kontinuitet sa Ilirima od preistorije, a groblje je pripisano Arbanima, jer se razlikuje od (starije) Komani Kroja kulture (što bi navodno značilo da ona pripada Mirditima?).
Od 1945. počinje propaganda da su i Metohija i Kosovo bile ilirske oblasti, prema tome i albanske, jer je pod okriljem fašističkih sila, Italije i Nemačke, prvi put oblikovana Velika Albanija. Tada je već propagandno bio utvrđen stav da su Albanci potomci Ilira. Zato je jezgro Ilira traženo samo u severnoj Albaniji i Crnoj Gori, uprkos tome što je arheološka nauka i tog doba i naših dana raspolagala dokazima da se matično ilirsko područje nalazi na dinarskom prostoru. Usledile su rasprave o Dardaniji koja se nekada prostirala u južnoj Srbiji i severnom delu Republike Makedonije; da bi se dobio prostor za današnje Kosovare, u Dardaniju je uključena i Metohija, a Dardanci su proglašeni za Ilire...
Srpski istoričari su ćutali kad su trebali pričati istinu
Zanimljiva i neobično važna svedočanstva izneo je prof. Momir Jović, istoričar da je u srednjovekovnoj srpskoj državi vlastela održavala neke odnose sa albanski/arbanskim prvacima, ali da Albanci tada nisu naseljavali srpske prostore Kosova i Metohije, što važi i za kasniji period despotovine, kao i početkom turskog osvajanja, da Albanci još nisu bili unutar srpske države. Prof. Jović svoj tekst potkrepljuje pisanim dokumentima, turskim knjigama defterima i xizijama, koje su pažljivo beležile sve svoje podanike. “Prema defterima na prostorima Stare Srbije, sve do 1690. godine Albanci nisu stanovali u Srbiji. Zahvaljujući orijentalistima iz Orijentalnog instituta u Sarajevu, 1964. godine objavljen je defter “Krajište Isabega Isakovića, zbirni katastarski popis iz 1455. godine”. Njegovo Krajište je obuhvatalo širi prostor od današnjeg Kosova i Metohije. U čitavoj knjizi, na svih 116 str. teksta, konstatuje se samo 79 imena koja nisu uobičajeno srpska. Očigledno je da se radi o muslimanskim imenima, ali to ne podrazumeva da su albanska. Sasvim je isti rezultat iz pregleda deftera istog sarajevskog Instituta, “Oblast Brankovića, opšti katastarski popis iz 1455. godine”, Sarajevo, 1972. godine. Posebno je važno istaći da je te godine (1455.) prošlo već 69 godina od Vidovdanske bitke, ali važne gradove, Prizren i Novo Brdo, Turci su zauzeli tek te godine. Prema ovim turskim knjigama, Albanci još nisu bili na Kosovu i Metohiji, a time nisu ni mogli učestvovati u Kosovskom boju. Ističem to, jer Albanci sada nastoje da nametnu svoju priču, da su te 1389. godine već masovno bili na prostorima Stare Srbije, a time i sa brojnim četama borci u Kosovskom boju (jedino ne pominju – na čijoj strani!).
Posebno ubedljivo svedočanstvo čiji je i sam bio svedok, prof. Jović izneo je o velikom broju srpskih istoričara savremenog perioda koji su u jednom periodu morali da ćute, a kasnije su upražnjavali sistem da ne ističu svoja neslaganja kada su se iznosile neistine. On kaže da je “Radovan Samarxić, na skupu u manastiru Dečani, kao i mi ostali, slušao nesuvisla izlaganja profesora prištinske katedre Istorije Skendera Rizaja. On je negirao srpske seobe, pa i Veliku, Čarnojevićevu. Naizgled, to je samo njegova glupost, ali, razlozi su mnogo dublji. Po Rizaju nije bilo seoba. Uvek je odnos Srba i Albanaca na Kosmetu – bio isti, kao i tih godina. Niko se nije odseljavao, niko se nije doseljavao. Profesor Radovan Samardžić je ćutao, iako je to bila njegova naučna oblast. Molio sam ga da se nekako suprotstavi Skenderovoj priči, barem autoriteta radi. Odbio je. A Skender Rizaj je sutradan na Katedri ponosno izvikivao da njegove istine nije mogao pobiti čak ni stručnjak Radovan Samardžić. Profesor Sima Ćirković, na skupu u Prištini, o Kosovskom boju, slušao je priče da su Balšići oduvek rimokatolici. Molio sam ga da kao merodavni medievista, nešto iznese protiv te netačne tvrdnje. On je meni odgovorio da su to samo njihove nebuloze. Nije ništa kazao. Ja sam se suprotstavio argumentima mada tada nisam imao Ćirkovićev naučni ugled. Sledeće albanske tvrdnje, doduše na Katedri, bile su da su i Nemanjići rimokatolici i da Srbi sa njima nemaju nikakvu vezu, te da su Nemanjići, u stvari, albansko “poznato” pleme – Nimani. Ćutanjem se ništa nije postizalo. Uvek je to bilo neko obrnuto dejstvo.”
Ostaje da se složimo sa profesorom Jovićem da ćutanje proizvodi obrnuto dejstvo. Koliko su njegove posledice pogubne – danas se možemo i sami uveriti. I zaista je poslednji trenutak da se zapitamo dokle ćemo da se oglušujemo na očigledne dokaze, prećutkujemo istinu i živimo u neznanju.
http://www.spcoluzern.ch/forum/index.php?topic=1511.0
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks